Category: Istraživačke cjeline

Istraživanje elektrifikacije hrvatskih gradova izmjeničnom električnom strujom krenuti će od razmatranja javne rasvjetne mreže izmjeničnom strujom u Šibeniku 1895. godine, kao avangardne inovacije u svjetskim razmjerima, a nastavit će se naglim širenjem iste tehnologije između dvaju svjetskih ratova, i napose sveobuhvatnom elektrifikacijom poslije Drugoga svjetskoga rata. Istraživanje će se usredotočiti ne samo na javnu i privatnu rasvjetu, nego i na primjeni električne energije napose u kućanstvima: od utjecaja na način čuvanja namirnica (hladnjak) i spremanja hrane (električna pećnica i štednjak, te mikrovalna pećnica), preko održavanja odjeće (perilica za rublje i glačalo), koncepcija stana (dizalo, zvonce na vratima, električne prozorske rolete itd.), održavanja čistoće u stanu (usisivač) i osobne higijene (fen, šišač, brijaći aparat, električni grijani češalj itd.), pa sve do informiranja (radio, televizor i osobno računalo).

U okviru razvoja komunalne infrastrukture, ali i promjene uvjeta života u gradovima, izgradnja i puštanje u rad plinara (pogona za destiliranje plina) ima iznimno važnu ulogu, jer je prvotno njihova glavna uloga bila: dobivanje energenta za javnu i privatnu rasvjetu. Kasnije, od konca 19. stoljeća kada električna energija postupno preuzimala sektor rasvjete, potrošnja plina je naglo porasla, jer je postao važan energent u domaćinstvu, obrtu i industriji (za kuhanje, grijanje i za pogon različitih strojeva). Ti su pogoni vrlo važni i za razvoj kemijske i drugih grana industrije, jer nusproizvodi iz procesa destilacije plina (od koksa i katrana do benzola i amonijeva sulfata) predstavljaju sirovinsku bazu za takve pogone. Istraživanje će obuhvatiti podizanje takvih pogona na području Hrvatske, izgradnju mreža za distribuciju gradskog plina, potrošnju i polja primjene istoga, te njegov utjecaj na život i rad ljudi u gradovima.

Modernizaciji hrvatskih gradova pristupiti će se i istraživanjem socijalnih aspekata razvoja komunalne infrastrukture te socijalne održivosti transformacije urbanih sredina. Fokus istraživanja stavit će se na Zagreb i regionalna središta (Split, Rijeka, Osijek) kroz prikupljanje prostorno-planske dokumentacije, elaborata koji su sastavni dio prostornih planova, izvještaja o stanju u prostoru, relevantnih fondova arhivske građe te tijela lokalnih samouprava. Aspekti razvoja bit će promatrani u teorijskom okviru triju hrvatskih modernizacija Ivana Rogića. Tijekom istraživanja će se posebna pozornost posvetiti odnosu Zagreba kao glavnog grada i političkog središta Hrvatske i regionalnih središta. Osnovne teme koje će biti obuhvaćene istraživanjem su kronologija razvoja, bilanca razvoja i posljedice na društvene odnose.

Kao studij slučaja stambene izgradnje istraživanje će razmotriti stambenu izgradnju u Zagrebu od kraja Drugoga svjetskog rata pa do sredine 1960-ih. Grad Zagreb biti će sagledan u istraživanju kao ˝studij slučaja˝ grada koji naglo raste nakon rata, kako zbog činjenice da je riječ o glavnome gradu Hrvatske, tako iz razloga opće deruralizacije države. Susljedno tome, može se istaknuti statistički podatak da se u prvih deset poratnih godina broj stanovnika grada povećao za oko 98 tisuća. Istraživanjem će se pokušati odgovoriti na pitanja kako je sam grad, u stambenom smislu, dočekao svoje pridošlice, kakvi su im bili uvjeti života i s koliko se uspjeha radilo na poboljšanju stambenih kapaciteta grada te time i životnih uvjeta njegovih starosjedilaca i novo pridošlog stanovništva. Istraživanje spomenute problematike u većoj je mjeri proveo jedino Tomislav Timet, a rezultati njegov istraživanja objavljeni su u knjizi Stambena izgradnja Zagreba do 1954. godine. To istraživanje poslužiti će kao polazište u istraživanju, koje će se dopunjavati istraživanjem arhivskoga gradiva (koje Timet nije koristio) za fazu do 1954. godine te će se istraživanjem obuhvatiti narednih desetak godina povijesti stanogradnje u Zagrebu.

U istraživanje i analizu razvoja telefonije u Hrvatskoj krenut će se sa samim uvođenjem te komunikacijske tehnologije na našem prostoru 1881. godine, preko njene javne primjene od 1887. godine izgradnjom gradskih telefonskih mreža, čiju osnovu čine ručne telefonske centrale i neizostavne telefonistice – prateći pritom svekolike društvene implikacije kroz njene sukcesivne faze razvoja. Posebno će biti apostrofirana implementacija automatskih telefonskih centrala sustava “korak po korak” s kojima 1928. godine kreće automatizacija telefonskog prometa u Hrvatskoj što za posljedicu ima rast broja pretplatnika i širu dostupnost telefonije. Nadalje, prati se decentralizacija  kao i znatno širenje rajonskih telefonskih mreža koje kreće s uvođenjem automatskih telefonskih centrala sustava Crossbar 1955. godine.

Zapaženu ulogu pri primjeni novih sustava automatske telefonije odigrali su i domaći industrijski giganti (tvornice “Nikola Tesla”, “Rade Končar”, “Elka”) pa će i njihov doprinos biti odgovarajuće vrednovan budući da su gotovo pola stoljeća njihovi proizvodi činili okosnicu telekomunikacijske mreže. Pregled će biti zaokružen predstavljanjem tehnološkog “prevrata” uvođenjem u promet poluelektroničkih i elektroničkih automatskih telefonskih centrala koje su posljedično omogućile primjenu digitalne tehnologije na polju telekomunikacija i uspon mobilne telefonije. Ta sinergija je rezultirala cjenovno prihvatljivom i široko dostupnom telefonijom koja od luksuza i privilegija postaje nužnost svakoga kućanstva i svakoga pojedinca, te omogućuje da Hrvatska postane dio globalnog, umreženog društva i ravnopravni sudionik tzv. “Digitalnog doba”.To bi bilo teško moguće da se zajedno s osamostaljenjem Republici Hrvatskoj početkom 1990-tih nije odvio i ogroman iskorak na polju nacionalne telefonije koji je kvalitativne i kvantitativne prirode. Sukladno opisanome tehnološkom razvoju, povećava se i utjecaj telekomunikacija u svakodnevnom životu i međusobnom komuniciranju ljudi, pa će se i tom aspektu posvetiti primjerenu pozornost.

Projekt će istraživanjem obuhvatiti povijest uređenja toka rijeke Save, kao i upravljanje vodoopskrbom i odvodnjom u Zagrebu od 1878. kada je bio izgrađen prvi gradski vodovod do 1968. kada su i bili dovršeni posljednji veći radovi na regulaciji rijeke Save. U tom razdoblju grad Zagreb eksplozivno se proširio upravo na svoje južne dijelove koji su redovito bili ugroženi poplavama nereguliranog toka rijeke. Porast gradskog stanovništva započelo je snažnom industrijalizacijom grada tijekom 1920.-ih godina. Posljedična migracija stanovništva uzrokovala je i snažnu izgradnju upravo na južnim dijelovima grada gdje su zemljišta, upravo zbog čestih poplava, bila najjeftinija, a savski šljunak i pijesak kao građevinski materijal besplatni. Rijeke kao i željezničke pruge oduvijek su predstavljale granice. Dugo je vremena ta fantomska granica u Zagrebu bila upravo željeznička pruga. Južno od nje grad je prestajao. Kakogod, ljudi su se počeli naseljavati  na tim prostorima, a regulacija rijeke postala je nasušnom potrebom. Hidroregulacija Save započela je 1900. godine. Prekidala su je dva rata, ali je najvećim dijelom dovršena do 1968. do kada je južno od željezničke pruge do Save bio osiguran kao vrijedno građevinsko zemljište, a put naseljavanju i preko rijeke bio otvoren. Usporedo s ovim naporima razvijani su i gradska vodoopskrba i odvodnja (nasuti odvodni kanali korišteni su i kao nasipi za obranu od poplave). Djelovanje čovjeka na oblikovanje prirode neupitno je i u gradu Zagrebu. Utjecaj okoliša na život čovjeka u gradu također je neupitan. Ciljevi istraživanja jesu prikazati posljedične veze ovih utjecaja, posebice u kojoj je mjeri upravljanje vodama (u smislu regulacije toka rijeke, vodoopskrbe i odvodnje) utjecalo na modernizaciju urbanog života u Zagrebu.